Povratak u BsAs je tekao istom rutom kojom sam i došao u Urugvaj. Društvo mi je pravio jedan Argentinac inače zaposlenik po meni ozloglašenog Claro telekoma. Zajedno samo spoznali novo značenje pojma fast food. Naime dok smo čekali bus, odlučili smo nešto prizalogajiti u McDonaldsu jer vremena je bilo malo, a i izbor na autobusnom kolodvoru Montevidea nije neki. Došli mi, naručili, kad žena reče; Sad se smjestite tamo, pa kad bude gotovo mi cemo vam donijeti za stol. Hranu smo čekali 10ak minuta. Možda je u JA McDonalds pojam za slow food?:) Naravno u dolasku brod je kasnio, a nije niti bilo taxia pa sam na glavni trg gdje sam se trebao naci sa hostom kasnio 2 sata ako ne i više. Jadna Caro se dobro načekala. Odlučio popraviti grešku jedno dobrom mesnatom večerom u kasne po meni, a po njima razumne sate. Zadnja dva dana u BsAs prošla su u hipu. Bilo mi je žao napustiti grad i prijatelje koje sam stekao, ali nije bilo izbora. Osim toga čekao me je karneval u Riu. Let je bio zanimljiv, naime osim lokalaca u avionu je bio i znatan broj ostarijelih Američkih sex turista, koji su bez imalo srama prepričavali i uspoređivali svoja iskustava. Uglavnom zaključak je bio da su Brazilke poskupile pa tako sad za čitavu noć traže 150R$ (cca. 50 eura) ?!?! Naravno glavno mjesto za lov je diskoteka Help, koja je u međuvremenu zatvorena i poslužit će kao mjesto za gradnju velebnog muzeja moderne umjetnosti. Ovaj put sam koristio bus od aerodroma do copacabane, gdje sam se prijavio u dobar hostel na jednu noć. Iako sam planirao ostati 3 noći, u međuvremenu mi je mail poslala bivša hostica iz Leblona da njen prijatelj bi mi mogao ponuditi smještaj za dvije noći što sam odlučio iskoristiti. Kako je hostel bio blizu plaže odlučio sam iskušati sreću i prošetati po noći do nekih barova gdje sam išao na cugu, dvije, tri s jednim turistom iz Hrvatske. Da, bez nas se ne može. Tu noć sam upoznao famozni Help s vanjske strane, nisam imao namjeru plaćati 10 eura za ulaz, pogotovo jer nisam mislio ništa "pazariti". Moj zaključak je da najbolje cure koje Brazil može ponuditi operiraju oko Helpa. Sutradan se odjavljuje iz hostela i odlazim do novog hosta, Josea ilit Zea:) Kako je u to vrijeme on ugostio još jednu djevojku iz Jeruzalema,i pružio utočište prijatelju kojeg je žena izbacila iz stana upozoren sam da ne očekujem veliki komoditet. Moš mislit!. Dođem ja do stana kad ono; stan na dvije etaže,sa ogromnim terasama, bazenom i naravno consuelom. Istina nisam dobio najveću sobu no i ona od 20 kvadrata će me zadovoljiti. Čudan neki narod;) Jose je odličan tip, bivši broker u nekoj banci, koji je malo prije velikog sloma na burzi prodao sve dionice i odlučio ne raditi neko vrijeme. Također nakon našeg susreta putovao je godinu dana po južnoj i sjevernoj Amerci. U 3 dana shvatio sam kako funkcionira njihovo društvo. Naime kako je grad ogroman oni nemaju potrebu ići u druge kvartove pa se uglavnom svi sastaju na istim mjestima, klubovima. Kad odu na plažu svi sve znaju, kao malo selo, iliti kako bi ja prije pomislio geto imućnijih. No ono što me je ugodno iznenadilo ta njihova običnost i neopterečenost glupostima. Kad bi ih čovjek vidio na ulici uopće ne bi pomislio da je riječ o nekim "bogatunima" .Lokalno okupljalište je popularni bar JOBI gdje je moj host bio pretplacen na stol. Jobi je jedan od najstarijih barova u kvartu koji drže škrti Portugalci sa odličnim konobarima i ekipom. Prilikom odlaska Jose mi je poklonio majcu njihove blocko grupe i pozvao na blocko party. Blocko = tijekom karnevala svaki kvart organizira svoje proslave na otvorenom, sa živom mjuzom, majicama i pjesmama čudnih riječi.Kad sam ja bio onda je Obama bio hit u svakoj pjesmi:)
Odlazim u Botafogo ka svojoj posljednjoj hostici Julie koja je aktivna CSurferica. Stan je bio krcat s Amerima i ciničnim Englezima. Zabava je mogla početi. Sljedećih nekoliko dana smo lovili blocko zabave koje su kretale od 8 ujutro. Gradom je vladala ludnica. Ljudi kad na televiziji vide karneval uglavnom vide isječke sa Sambodroma. To je posebna staza gdje se predstavljaju škole sambe i vi sjedite na tribinama i gledate. Ulaznice su jako skupe i mogu ici i do 300 eura. Rekao sam da je to malo too much. No jedna lokalka mi je rekla kako ona i jedan njen gost idu u petak gledati škole sambe koje se nisu kvalificirale za završnicu, a ulaznica svega 7 eura. Bilo je super. Naime te škole su po mom mišljenju i mišljenju lokalaca jedanko dobre kao i ove u završnici, jedina razlika je što nemaju dovoljno novca za podmititi i otići u završnicu. Oko tih škola se vrti velika lova. Dani su jednostavno proletili. Na dan mog povratka nisam mogao vjerovati da je 5 tjedana tako brzo završilo. Imam dojam da nisam vidio 1% onoga što Južna Amerika pruža, i odluka je pala budem se vratio kad tad:)
Nema komentara:
Objavi komentar