Danke Deutschland!!!!

Jednom davno Sanja Trumbić je pjevala Danke Deutschland i mi se svi smijali kao ludi. Od te pjesme sam dobio traume za narednih 10 godina a ujedino mi je zgadila Njemački jezik pa sam ga uspješno bojkotirao kroz osnovnu i srednju školu ( za čime danas žalim). Prije 5 godina imao sam priliku posjetit Njemačku u sklopu jednog seminara koji se održavao u Essenu, u startu mi se grad nije dopao, bio je sve ono kako sam zamišljao tu zemlju. Industrija i to je to. No nakon Essena imao sam priliku biti tjedan dana u Bonnu i Koln-u. Tu sam zavolio Njemačku. Naime oba grada su bila kombinacija starog i novog. Bonn je kao bivši glavni grad bio savršen gradić pun lijepih vila sa značajnim ostatcima starog grada, i ono što me je posebno impresioniralo odlično uređenim javnim prijevozom. U Kolnu sam bio jedan dan, dovoljno da vidim velebnu katedralu i prošetam uz Rajnu. Nedavno kada je Wizzair uveo liniju Zagreb-Dortmund i ponudio karte za 19 eura (povratna) nisam dvojio bi li išao ili ne. Odmah sam bookirao karte i odluka je pala ide se ponovno u Njemačku. Kako u Dortmundu nema mnogo toga za vidjeti, a nisam ljubitelj Essen gradova odlučio sam dane provesti u Dusseldorfu i ponovno u Kolnu. Prvo što se može zamijetiti kada se sleti da Dortmund airport kao jedna beznačajna luka izgleda puno bolje od našeg Plesa. To je prilika da se čovjek ponovno zapita kad će više urediti to naše ruglo. Aerodrom se nalazi u gradiću Holzwickede i do željezničke postaje vozi bus jednu stanicu za 1,5 euro. Od tamo se ide za Dusseldorf. Postoje direktni i vlakovi sa presjedanjem što ne stvara problem jer su Njemačke željeznice izuzetno organizirane,pa tako nisam doživio da niti jedan vlak kasni više od 30 sekundi.Vozi se nekih sat vremena a može i brže, no kako je vrijeme novac, a vremena smo imali odlučili smo se za taj vlak. Karta dodje nekih 11 eura pojedinačno, odnosno grupna za 5 osoba 34 eura. U Dusseldorfu smo uzeli hotel za 50 eura po noći dvokrevetna, kažu 2 stars, no hotel čist plus tv, plus internet i obilan doručak, što ces bolje. Dusseldorf je jako lijep grad, po mojoj mjeri pa bi bilo ugodno živjeti tamo. Javni prijevoz se ne mora koristiti jer je sve blizu i ako volite šetatit sve se može obići zu fuss. Osobno mi se najviše svidio stari grad koji obiluje povijesnim znamenitostima, crkvama ali i nizom malih kafica, restorana i kavana. Izuzetno je kao su uredili šetalište uz rijeku i mada je riječ o Njemačkoj imao sam dojam da je život tamo smireniji i opušteniji nego na ulicama Zg-a. Također grad je pun zelenila i parkova, a za one željne moderne arhitekture postoji četvrt sa iznimnim modernim neboderima koji se izuzetno dobro nastavlja na stari grad. Za one željne visine preporučam penjanje na tv toranj gdje na visini od 168 metara doživite grad u punoj veličini. Uz sve te zanimljivosti noć brzo dođe a i žuljevi na nogama počnu pokazivati da je vrijeme za odmor i odlazak u hotel. Sutradan je dan počeo rano, doručak i hvatanje prvog vlaka za Koln (9.12h) , da se ne pomisli da nema ranijih vlakova ovdje ponovno dolazi do izražaja ona "vrijeme je novac", naime ako kupite grupnu kartu za 33 eura/5 osoba može se cijeli dan voziti od 9 do 3 ujutro iduceg dana unutar države. Dobar način da se smanji gužva a opet popune vlakovi koji nisu unutar najvece gužve kad ljudi idu na posao. Koln je vrlo različit od Duseldorfa, puno je življi i pun turista. Također promet je nešto intezivniji. Obavezno mjesto za obilazak je katedrala, kažu najveca u Njemačkoj. I stvarno je impresivna. Kad sam se prije 5 godina penjao na toranj ulaz je bio unutar katedrale, no ovaj put vrtim se u krug i ne mogu naci ulaz. Izadjem van kad ono izgrađen čitavi novi ulaz do tornja. Kažu otvorili u travnju prošle godine. Hmmm radi se!!! Osim toga grad je veliko gradilište, puno dizalica i radi se 100 na sat. Šetalište uz Rajnu se idealno slaže sa starim gradom i kad vam se poklopi sunčani dan nema bolje. Prošli put sa posjetio muzej čokolade u Kolnu, što sam ovaj put propustio, zanimljiv objekt, no mene se najviše dojmio prostor sa umjetnom tropskom klimom. Osim toga u oba grada ima niz galerija i muzeja pa ljubitelji umjetnosti mogu uživati. Pitanje je je li 2 dana dovoljno za vidjeti ova dva grada, moje mišljenje je ne. Optimalno bi bilo oko 4-5 dana, no i u 2 dana se može mnogo toga vidjeti ako se dobro organizirate a i doživite atmosferu sjeverne Njemačke.

Let's go!!! 6. dio

Povratak u BsAs je tekao istom rutom kojom sam i došao u Urugvaj. Društvo mi je pravio jedan Argentinac inače zaposlenik po meni ozloglašenog Claro telekoma. Zajedno samo spoznali novo značenje pojma fast food. Naime dok smo čekali bus, odlučili smo nešto prizalogajiti u McDonaldsu jer vremena je bilo malo, a i izbor na autobusnom kolodvoru Montevidea nije neki. Došli mi, naručili, kad žena reče; Sad se smjestite tamo, pa kad bude gotovo mi cemo vam donijeti za stol. Hranu smo čekali 10ak minuta. Možda je u JA McDonalds pojam za slow food?:) Naravno u dolasku brod je kasnio, a nije niti bilo taxia pa sam na glavni trg gdje sam se trebao naci sa hostom kasnio 2 sata ako ne i više. Jadna Caro se dobro načekala. Odlučio popraviti grešku jedno dobrom mesnatom večerom u kasne po meni, a po njima razumne sate. Zadnja dva dana u BsAs prošla su u hipu. Bilo mi je žao napustiti grad i prijatelje koje sam stekao, ali nije bilo izbora. Osim toga čekao me je karneval u Riu. Let je bio zanimljiv, naime osim lokalaca u avionu je bio i znatan broj ostarijelih Američkih sex turista, koji su bez imalo srama prepričavali i uspoređivali svoja iskustava. Uglavnom zaključak je bio da su Brazilke poskupile pa tako sad za čitavu noć traže 150R$ (cca. 50 eura) ?!?! Naravno glavno mjesto za lov je diskoteka Help, koja je u međuvremenu zatvorena i poslužit će kao mjesto za gradnju velebnog muzeja moderne umjetnosti. Ovaj put sam koristio bus od aerodroma do copacabane, gdje sam se prijavio u dobar hostel na jednu noć. Iako sam planirao ostati 3 noći, u međuvremenu mi je mail poslala bivša hostica iz Leblona da njen prijatelj bi mi mogao ponuditi smještaj za dvije noći što sam odlučio iskoristiti. Kako je hostel bio blizu plaže odlučio sam iskušati sreću i prošetati po noći do nekih barova gdje sam išao na cugu, dvije, tri s jednim turistom iz Hrvatske. Da, bez nas se ne može. Tu noć sam upoznao famozni Help s vanjske strane, nisam imao namjeru plaćati 10 eura za ulaz, pogotovo jer nisam mislio ništa "pazariti". Moj zaključak je da najbolje cure koje Brazil može ponuditi operiraju oko Helpa. Sutradan se odjavljuje iz hostela i odlazim do novog hosta, Josea ilit Zea:) Kako je u to vrijeme on ugostio još jednu djevojku iz Jeruzalema,i pružio utočište prijatelju kojeg je žena izbacila iz stana upozoren sam da ne očekujem veliki komoditet. Moš mislit!. Dođem ja do stana kad ono; stan na dvije etaže,sa ogromnim terasama, bazenom i naravno consuelom. Istina nisam dobio najveću sobu no i ona od 20 kvadrata će me zadovoljiti. Čudan neki narod;) Jose je odličan tip, bivši broker u nekoj banci, koji je malo prije velikog sloma na burzi prodao sve dionice i odlučio ne raditi neko vrijeme. Također nakon našeg susreta putovao je godinu dana po južnoj i sjevernoj Amerci. U 3 dana shvatio sam kako funkcionira njihovo društvo. Naime kako je grad ogroman oni nemaju potrebu ići u druge kvartove pa se uglavnom svi sastaju na istim mjestima, klubovima. Kad odu na plažu svi sve znaju, kao malo selo, iliti kako bi ja prije pomislio geto imućnijih. No ono što me je ugodno iznenadilo ta njihova običnost i neopterečenost glupostima. Kad bi ih čovjek vidio na ulici uopće ne bi pomislio da je riječ o nekim "bogatunima" .Lokalno okupljalište je popularni bar JOBI gdje je moj host bio pretplacen na stol. Jobi je jedan od najstarijih barova u kvartu koji drže škrti Portugalci sa odličnim konobarima i ekipom. Prilikom odlaska Jose mi je poklonio majcu njihove blocko grupe i pozvao na blocko party. Blocko = tijekom karnevala svaki kvart organizira svoje proslave na otvorenom, sa živom mjuzom, majicama i pjesmama čudnih riječi.Kad sam ja bio onda je Obama bio hit u svakoj pjesmi:)
Odlazim u Botafogo ka svojoj posljednjoj hostici Julie koja je aktivna CSurferica. Stan je bio krcat s Amerima i ciničnim Englezima. Zabava je mogla početi. Sljedećih nekoliko dana smo lovili blocko zabave koje su kretale od 8 ujutro. Gradom je vladala ludnica. Ljudi kad na televiziji vide karneval uglavnom vide isječke sa Sambodroma. To je posebna staza gdje se predstavljaju škole sambe i vi sjedite na tribinama i gledate. Ulaznice su jako skupe i mogu ici i do 300 eura. Rekao sam da je to malo too much. No jedna lokalka mi je rekla kako ona i jedan njen gost idu u petak gledati škole sambe koje se nisu kvalificirale za završnicu, a ulaznica svega 7 eura. Bilo je super. Naime te škole su po mom mišljenju i mišljenju lokalaca jedanko dobre kao i ove u završnici, jedina razlika je što nemaju dovoljno novca za podmititi i otići u završnicu. Oko tih škola se vrti velika lova. Dani su jednostavno proletili. Na dan mog povratka nisam mogao vjerovati da je 5 tjedana tako brzo završilo. Imam dojam da nisam vidio 1% onoga što Južna Amerika pruža, i odluka je pala budem se vratio kad tad:)

Dobrosusjedski odnosi

Malo o odnosima među ljudima. Uglavnom svi sve vole, Argentince nitko ne voli, osim možda Kolumbijaca:). Argentinci ne vole Urugvajce jer ih smatraju odmetnutom pokrajinom. Naime Urugvaj je nekad davno bio u sastavu Argentine. Urugvajci ne vole Argentince jer svojataju sve njihovo najbolje kao svoje pa tako Carlos Gardel najpozantiji plesač tanga je rodom iz Urugvaja, dok to Argentinci ne žele ni čuti jer ga smatraju svojim iako je njihovo državljanstvo stekao sa 36 godina. Druga stvar oko koje se spore je famozni roštilj i kvaliteta mesa, naime Urugvajci tvrde da je njihovo meso najbolje pa tako i roštilj, što za Argentice nije istina.
Brazilci ne vole Argentince kao u šali zbog nogometa, no istina je drugačija. Argentinci su napuhani, prepotentni snobovi što Brazilci ne mogu provariti. Uglavnom njih vole samo Kolumbici jer kako mi je rekla jedna kolegica iz BsAs su dovoljno daleko da ne mogu vidjeti kakvi su :)
Iako su mi se svidjeli svi narodi činjenica jest da se Argentinci drže "visoko". Zašto? Teško je objasniti ako se uzme da su ekonomski iza Brazila, Cilea i nekih drugih zemalja. Bome ni u nogometu nisu ispred Brazila. Ja to objašnjavam Talijanskim korijenima :)

Let's go! 5. dio

Konekcija BsAs i Urugvaja je vrlo jednostavna. Osim aviona ljudi se najviše služe brodovima koji spajaju jedan kraj La plate s drugim. Najjača kompanija koja vrši prijevoz je Buquebus i to manje više po istom principu kao i avio kompanije. Karta se može kupiti na netu, a što je ranije kupiš ona je jeftinija. Također postoje dvije vrste prijevoza, jedna je brža, dok je druga sporija. Ja sam naravno odlučio se za sporiju (vozi 3 h) jer je jeftinija (20ak eura), a nikud mi se ne žuri. Terminal u BsAs je kao aerodrom. Obaviš check in, prođeš kontrolu i ukrcavaš se. Brod je ogroman, kao oni američki cruseri sa zabavljačicom u središnjem holu koja pjeva američke standarde iz Cabareta, ili se samo fura na Lizu Mineli. E da, brod vozi do Colonie grada u Urugvaju, a od tamo se ide busom do Montevidea. Ja sam odlučio ostati jednu noć u Coloniu. Čim sam došao požurio sam ka hostelu, jer se spremala oluja. I taman kad sam ušao u zgradu munje, gromovi, kiša pljušti drugim riječima ne može se nikud. Srećom hostel je bio dobar sa zanimljivim dnevnim boravkom gdje sam upoznao ostale strance, uglavnom mlađe Australce koji su se našli u istoj neprilici. Zanimljivo je koliko Australci putuju,mislim da tijekom čitavog putovanja nisam naletio na mjesto gdje bar nije jedan bio prisutan. Sutradan sam otišao rano ujutro u obilazak grada. Grad je svakako zanimljiv, kolonijalni stil, no jedan dan je više nego dovoljno. Stari grad je veličine Gornjeg grada u Zagrebu. Osim toga iako je bilo ljeto, vjetar koji je dopirao sa La plate donosio je hladnoću, pa tako pomiješan sa zrakama sunca bio je suviše opasan za bljedunjave europejce kakav sam i sam. Kasnije ću shvatiti da je takvo vrijeme pravilo za Urugvaj, što me je skoro koštalo zdravlja. Čisto bez veze sam pitao lokalce da nemaju oni možda ozonsku rupu, jer meni nije vruće a crven sam ko rak. I da, odgovor je bio potvrda. Iznad Urugvaja se nalazi jedna od većih ozonskih rupa, pa treba pripaziti. Prekrasno za mene:)
To popodne odlazim za Montevideo gdje me čeka moja nova hostica Viktorija. Viktorija na prvi pogled izgleda kao čistokrvna švabica, plava kosa, plave oči. Njen izgled bio je povod jedne duže rasprave o rasama u JA. Da sumiram, Brazilci su mix svega i svačega, pogotovo u Riu. Argentinci kombinacija Talijana i Španjolaca te nešto indijanaca, a Urugvajci su čistokrvni Španjolci i to ne oni sa juga već potomci onih svijetle puti koji obitavaju u Madridu i okolici. Indijanaca baš i nema, kako veli ona sa sramom da su oni svoje "istrijebili". Montevideo je puno skuplji grad od BsAs što se vidi na prvu, kad ulaziš u bus koji je višestruko skuplji od 1,5 kn koliko košta u BsAs. Također kutija cigareta u Montevideu je oko 11kn, dok je u BsAs bila oko 7,5 kn. Smješten sam u starom djelu grada, koji je lijep no fali mu sjaja, na čemu se užurbano radi. U jednom dijelu prošlog stoljeća stari dio grada više nije bio zanimljiv za elitu, te su se svi oni preselili u periferiju a onda su taj dio naselili propalice, drogeraši i imigranti. Sa dolaskom jeftinih droga, poglavito crystal metha koji se prodavao za par kuna, iliti pesosa u gradu je zavladalo nasilje. Ljudi su bili ubijani za siću, a smrtnost je bila velika. S vremenom se sve to stabiliziralo, te droge vise nema i sigurnost je porasla. Moja hostica i niz njenih prijatelja koji su predstavnici imućnije mladeži počeli su se masovno vračati u stari dio grada i obnavljati te prekrasne građevine, ja bih rekao secesijske no kako nisam stručnjak dopuštam da sam se prevario. Tijekom dana uz La platu se nalazi veoma dugačko šetalište koje kako prolazite upoznajete grad sa svim njegovim različitostima. Naravno klima je ista, pa ni krema protiv sunca i šilterica ne pomažu mnogo. Taj dan sam prohodao 10 km na suncu (bile su oznake na šetalištu:)) jer sam ambiciozno želio doći od jednog do drugog kraja u komadu. Ono po čemu je Urugvaj poznat je zalazak sunca. Naime ne patim na romantiku, a i vidio sam zalazaka milijun no ono što sam vidio u Montevideu se može reći najveće sunce koje ponire u vodu ikad:) Sličnu stvar ću doživjeti u Punti del diablu.
Mate, hmmm, ovako ideš gradom i vidiš kako svaki drugi čovjek sa sobom nosi termosicu sa vrućom vodom i neki lončići punjeni nekom travom. To je mate. Oni su ovisni o njemu. Uglavnom ta se trava zaljeva vrućom vodom i pijucka malo pomalo. Rekoše da nije čaj, niti droga. Za ovo drugo nisam baš bio siguran, tolika ovisnost o nekoj travi može samo postojati ako ima neka opijatska svojstva. Složiše se sa mnom i ostali stranci no ne i lokalci;). Inače narod je jako ljubazan, lutam ja gradom i pokušavam naći nekog tko zna engleski da me uputi u ured Pluna aira, i tako vidim neku ženu ispred banke i pitam je zna li gdje su uredi kompanije. Ona kaže da ne zna, no pogledati će na internet. Baca cigaretu i ulječe unutra. Nakon 10 minuta evo nje s isprintanom kartom i oznakama kako doći do ureda. Koliko truda za mene, ja joj ponudim platit kavu ona neće ni da čuje. Stvarno ne znam da bi se to kod nas dogodilo:).
Nakon 2 dana odlučujem se otići za Puntu del diablo. Postoje 2 glavna ljetovališta u Urugvaju. Punta del este i Punta del diablo, ovo prvo je izuzetno skupo i tu mlađi ljudi ne idu, pa neću ni ja. Punta del diablo je ribarsko selo koje se smjestilo na samoj obali oceana, sve liči na neku ogromnu pješčanu dinu. Prijavljujem se u hostel koji drže neki mladi ameri, koji su došli tu prije nekoliko godina jer su shvatili kako ne postoji niti jedan hostel i kako se može lijepo zaraditi. Hostel je ok, pun onih visećih vreća gdje možete odmoriti svoje dupe uz zalazak sunca i miris mora. Po noći naravno svirka uživo i naravno popularni Bob. Ovo mjesto je idealno za mlade Argentince koji se napušavaju i raspravljaju o revoluciji, naime Che je i dalje in. Urugvaj je uz Cile najstabilnija demokracija u JA, što ne znaci da i njih ne pate "avet prošlosti" iz doba vojne hunte. Stoga narod pokušava živjeti što opuštenije i ne misliti na prošlost. Što se tice te opuštenosti mislim da im neće to još dugo ići jer utjecaj amera u svakodnevnom životu i ekonomiji je ogroman, no to ćemo ostaviti za neku drugu temu.Dva dana besposličarenja dovoljno, vrijeme za povratak.

photos 4.

Caminito
San Telmo
Stari metro
Evita ili ono što je ostalo od nje:)
Pink palača.

Let's go! 4. dio

Nakon nekoliko dana uživanja došlo je vrijeme da nastavim s obilaskom velikih gradova. Na red je došao Buenos Aires, kako nisam imao vremena za dugačku vožnju busom odlučio sam od Ria do BsAs avionom. Vožnja traje 3 h onda možete zamisliti koliko bi mi trebalo autobusom. Dolaskom na autobusnu stanicu u Riu shvatio sam da baš i nema vremena na bacanje te sam uzeo taxi i rekao RAPIDO (uglavnom vozac me razumio). Vožnja je trajala cca pola sata, i koštala 35 R$ dakle, manje nego na dolasku. Bez problema sam našao šalter PLUNAair, obavio sve potrebno i otišao čekati. U međuvremenu dolazi poruka od hosta iz BsAs kako je on zvao aerodrom i oni javljaju kao moj avion ne dolazi k njima. Panika!!!! Naime iz nekog čudnog razloga naši a ni strani mobiteli se ne mogu služiti u Argentini. Dakle mogu slati poruke i zvati sve Brazilske brojeve, Hrvatske ali ne i Argentinske. Razlog nepoznat i njima samima. Kasnije sam preko lokalaca koji su zvali službu za korisnike CLARO mobile pokušao sve moguće načine slanja poruka, ali bez uspjeha. Ne bi to bilo tako strašno da nisam morao odgovoriti na poruku, a internet pult zatvoren. Još je i avion bio odgođen. Pitam ljude kad se internet otvara, u 15h kažu. Dodjem tamo ono prazno. U 16h sve prazno. Tek oko pola pet se udostojile neke dame doći otvoriti, onako polako, njima se ne žuri. Toliko o tome kako Brazilci shvaćaju svoje radno vrijeme. Otvorivši mail shvatio sam da je moj host iz BsAs uspio pronaći moj let, ali na drugom aerodromu koji je hvala Bogu u gradu tako da ne bi izgubio sat vremena vožnje koliko treba od onog novog INTERNACIONALNOG. Čak je i skužio da mi let kasni, no nema veze čekati će me. Uh!
Dolaskom u BsAs upoznao sam se sa hostom i saznao ako se mislim voziti autobusom trebam imati kovanice . Naime iako je prijevoz užasno jeftin tipa 1,5 kunu, ako nemaš kovanice ne možeš ući. A doci do kovanica je problem. Argentina oskudijeva s kovanicama i svi ih čuvaju kao zlato, iako su bezvrijedne bez njih promet autobusima je nezamisliv. Postoji priča da su cigani pokupili sve kovanice i istopili ih u staro željezo jer su tako bile vrjednije nego kao novac i od tuda nestašica.:) Došao sam vrlo kasno, večera upoznavanje s hostom i sutra naporan dan.
Ustao sam se u 8 ujutro i krenuo u obilazak. Prvo što sam morao da dođem do centra koristiti se starom linijom metroa koja je ostala u prvobitnom stanju od samih početaka. Stvarno turistička atrakcija, vrata otvaraš sam, a unutra su lusteri sa žaruljama. Obilazk je počeo na glavnom trgu Plaza de Mayo gdje do izražaja dolazi pink predsjednička palača s onim poznatim balkonom na kojemu je Evita Peron pjevala Don't cry for me Argentina. Tu se uglavnom svako malo održavaju neki prosvjedi pa čelične ograde kojima se štiti palača od prosvjednika su stalno prisutne. Neki buntovan narod:) Kako sam nedugo prije ovog puta bio u Madridu nisam mogao ne primjetiti sličnosti ta dva grada, samo što je BsAs 5 puta veci. Odlučio sam narednih pet dana obilaziti grad pjehe jer se jedino tako može doživiti grad. Grad je podjeljen na niz četvrti od kojih je svaka po nečemu posebna. Pa tako San Telmo se izdvaja svojom starom arhitekturom, trgom na kojemu se može popiti pivo i gledati tango uživo, do ulične tržnice sa svakojakim tričarijama. Downtown je poznat kao neko poslovno središte sa dugačkom ulicom Florida gdje se trgovine nalaze, po noći na svakih 50 metara ulični zabavljači i sitni đeparoši:) Palermo je IN četvrt jer se tu ide VAN, dakle kafići i restorani. Zanimljivo je da Argentinci ne izlaze prije ponoći, i to tada idu na neku tešku mesnatu večeru pa onda u klubove. Meni i jednoj "dutch" djevojci to je bilo pomalo čudno, jer smo se dogovorili za van u 22h a samo se europljani pojavili. Bar smo našli mjesta u pubu:) Recoleta je najpopularnija po svom groblju koje više izgleda kao muzej nego groblje. Sve puno malih kućica, kipova i klupica za odmoriti.Naravno tu je i Evita pokopana. U blizini se nalazi kulturni centar pun barova, raznoraznih rukotvorina, izložbi itd. Moj dojam nakon drugog dana je bio - OVO JE GRAD KULTURE. Još kad sam u nedjelju doživio da su zatvorili najprometniju ulicu da bi organizirali besplatan cirkus na otvorenom znao sam da nisam puno fulao. La Boca je isto magnet za turiste što zbog La Boca Juniors stadiona, što zbog četvrti Caminito. Caminito je ludnica, sve kuće su raznim bojama ofarbane, pune nekih ludih velikh lutaka, naravno umjetnici prodaju svoje rukotvorine a svaki restoran ima program uživo, ples, pjesma, akrobati itd. Kao Italija početkom 20. st. Bar sam ja to tako doživio. Problem je što se oko 18h sve lagano zatvara a turistima se preporuča odlazak. Naime po noći La Boca nije najsigurnija. I kad sam odlučio otići shvatim da nemam fucking kovanica za bus. Naravno nitko mi ih neće dati, pa sam odlučio kupit neke razglednice tek toliko da mi izvrati u kovanicama. U prvom dućanu nemaju za izvratiti, drugi zatvoren, mrak pada....;) napokon treća sreća, pronalazim dućan koji je otvoren i koji ima kovanica. Trk na bus:) Zasigurno najsigurnija četvrt je Puerto Madero. To je nekada bila luka no sada je preuređena kao dio grada sa suvremenom arhitekturom. Stari dokovi služe kao restorani, a tu se i nalazi niz muzeja moderne umjetnosti. Most žena je isto tako vrlo zanimljiv u stilu millennium bridge u Londonu. Naravno policija je na svakom koraku, beskucnicima ni traga. Lokalci su vrlo ljuti na to, smatraju da je četvrt dobro štićena na uštrb drugih, a razlog su elita koja tamo obitava.
Inače BsAs je pun parkova i zelenila, gdje ljudi upijaju zrake sunca ne obazirući se na prolaznike. Također grad je mnogo jeftiniji od Ria, tako da vožnja taksiijem je bagatela za naše pojmove. Svako jutro sam pocimao sa cafe leche i croisanom, a završavao sa prefinim domaćim vinom. Noćni život je također bogat, a ljudi veseli. Jedini problem je što je u BsAs kao i u Riu zabranjeno pušenje u zatvorenom prostoru, no kad je ljeto to ne predstavlja problem jer se uvijek može van otići.:)

ISPRIKA!

Vjerojatno ste primjetili kako imam u postovima puno grešaka. Cilj mi je što prije napisati neke stvari, a vremena je malo. Trudit cu se ubuduce pisati sporije i točnije:)

photos 3.

primjer vožnje autobusa u rio de janeiru :)
Trinidade...ufff
Paraty
Ilha grande, pogled iz hostela

Let's go! 3. dio

Kada Rio ide na odmor uglavnom ide na Ilha grande (ili veliki otok) koji je južno ili Buizos koji bi onda trebao biti sjeverno od grada. Ja sam se odlučio za ovaj Veliki otok. Smještaj sam rezervirao još u RH preko hostelworld.com u hostelu iz lanca chelagarto.com. Prvo što sam mora doci do glavne autobusne stanice iliti RODOVIARIA. E sad da ne bude sve jednostavno, ispostavilo se da postoje dvije rovidarie, a ja sam trebao doći do nove. Moji lokalci su me smjestili u lokalni bus (2,2 reala) i rekli da pitam vozača gdje trebam van. Lako za reči teško za izvesti, naime oni koji poznaju javni prijevoz znaju da autobusi voze kao ludi bez obzira na to jesu li se ljudi smjestili ili ne. Stoga moja preporuka za starije ljude je da izbjegavaju autobuse. Naime Rio je jedini grad u kojemu sam bio da su lokalni busevi dvostruko brži od automobila, točnije automobili se sklanjaju busevima ;) A ponekad se i zabiju u akvadukt na moje oči viđeno. I tako vozim se ja, smješkam lokalnim damama koje će mi reći gdje idem van prolazimo kraj starog rovidaria, i sve mi je jasno. Malo je ruševan;) Pronalazim bus za Angra dos reis grada gdje hvatam trajekt za Ilha grande. U autobusu još nekoliko stranaca, iza mene neki nizozemac i glupasti amer koji nije zatvarao usta o smislu života bla bla bla, stavljam mp3 i slušam jedinu hrvatsku pjesmu koju mi je brat stavio, Doris Dragović Malo mi za sriču triba.....da dobro ste pročitali DORIS!!!(od tada je više nisam slušao:)) Dolaskom u Angru shvaćamo da nema taxia a jedini trajek koji ide taj dan odlazi za 25 min. Panika!!! Svi trče sa backpackovima 100 na sat, znoj curi na sve strane a lokalci se smiju i viču GRINGOS:) Uspjeli smo. Uljecemo u zadnji čas. Pri dolasku saznajemo da na otoku nema niti jedan bankomat, tj. bio je jedan ali su ga prije par godina pirati sa obale odnijeli sa sobom. Od tada više ne stavljaju bankomate, pa gotovina je presudna. Otok je bajkovit. Hostel baš i ne:) Osoblje smotano, no bar sam dobio svoj krevet što se za druge ne može reći. Naredna 2 dana uživancija, obilazim plaže, spavam na plažama, jedem na plažama.....a društvo mi prave dvoje autističnih danaca....(objašnjenje kasnije) Gradić je pun turista, uglavnom mlađa ekipa, Argentinci i Brazilci. Noći su rezervirane za večere u hostelu, uz reggae glazbu uživo. Ne bi vjerovali koliko je Bob Marley i dalje popularan. Nakon dva dana odlazim sa "svojom ekipom" za Paraty. Naravno prvo trajekt, onda autobusna stanica i onda....kako nismo znali da za Paraty vozi lokalni bus koji stoji na stanici 1 minutu,kad smo to skužili bus je već bio u pokretu. Ja istrčavam ispred busa i mlataram rukama, Danci vuku torbe i uguravaju ih u bus. Bingo. Vožnja do Paraty je trajala kratko, možda pola sata. Pri dolasku se razdvajam od "svoje ekipe" i odlazim u unaprijed rezervirani hostel u starom gradu. I tako muvam se ja, iza mene neki tip nešto viče ja ga ignoriram, kad on na englesko pa kud ćeš, trebaš smještaj ja onako grubo NE! On, PA GDJE ĆEŠ? Ja kažem. On, PA JA RADIM ZA TO MJESTO, BUDEM TE ODVEO! Uf, pao mi kamen sa srca, već sam pomislio da mi želi nešto prodati. Hostel je odličan, Historical hostel paraty. U samom centru grada. Vlasnik stari cinični Englez baš po mom ukusu:) U tren sam se skompao s jednom Argentinkom korejskih korijena i španjolskog imena Isabela. Muvanje po gradu. Grad je onako kao iz filma o gusarima, kolonijalna gradnja, ulice kamene, sve nekako opušteno. Nije mi se dopalo furanje na pirate sa kariba i Johnny Deep, ali je stajanje par crnaca u okovima na tržnici robova. To njih ne dira ni malo što su ponovo u ulozi robova, glavno da turisti plaćaju:) Paraty nema nekih lijepih plaža pa sutradan odlazimo za Trinidade. Prekrasno malo mjesto u tropskoj šumi s toplim morem, pješčanim plažama. Inače reggae je i dalje in, mladi surfaju, drugi puše travu i nikoga nije briga. Hmmmm!!!! Vračamo se ranije, Isabela kuha večeru, a stari britanac priča dogodovštine. Kako ima hrpu gosti iz ARG koji onako kao talijani skloni su cjenkanju a engleski nemaju pojma, vlasnik šizi iako je već godinama tu. Sutradan se vračam za Rio i lovim avion za BsAs ......


autistični danci; ljudi koji odgovaraju na pitanja sa da i ne, željni komunikacije ali im ne ide, prilikom rastanka ne kažu ni bok. (potvrđeno na vecem uzorku)

photos 2.

kad se ide do "Isusa" vozi se vlakom gdje turisti plešu,pjevaju itd. uglavnom ludnica:)
e ovo bi bila pizza za jednu osobu, naravno nakon polovice nisam mogao hodati
Lapa, pogled iz Rio scenariuma
brazilski "london eye" :)

Let's go! 2.dio

Metro u Riu je najsigurniji oblik prijevoza (oko 2,5 reala u jednom smjeru). Naime na svakoj stanici ima velik broj osiguranja a i prilaz mu nije jednostavan. Problem je što postoje samo 2 linije i to sjeverna i južna, priča se kako će se proširivati, no to kao i kod nas "otom-potom". Prvo što napravim u svakom gradu jest jedna duga šetnja da osjetim grad, ovdje sam to odlučio učinit počevši šetnju na Copacabani koja je trajala do kraja Ipaneme i početka Leblona. Po suncu se činilo da traje vječnost, no što se mora nije teško:) Kako uz plažu postoji niz kioska sa pićem, pivom i ostalim okrepljujucim napitcima nije mi bio problem tu i tamo odmoriti i popiti koji coconut water. (cijena 2,5 do 3 reala) Moj početni strah počeo se topiti vidjevši da su ulice vrlo mirne i kako turisti bez problema fotkaju, što sam potom krenu činiti i ja. Činjenica je da Brazilci provode dosta vremena na plaži, poglavito nakon radnog vremena. Koliko sam shvatio domaći baš i ne idu na Copacabanu već je prepuštaju debelim Njemcima i ostalim turistima. Onaj malo bogatiji sloj uvijek bira Ipanemu i Leblon. Sad bi netko mogao pomisliti kako je riječ o različitim plažama, naime one su u principu iste, a ime ovisi o kvartu na koji se naslanjaju. I u toj jednoličnoj plaži postoje razlike, naime svako malo nalazi se toranj sa spasiocima a o broju tornja ovisi i vrsta ljudi koja će se skupljati pred njima. Tako na Ipanemi postoji plaža gdje se skupljaju umjetnici, slavni, lijepi, gayevi, bogati itd. Običnom prolazniku sve se čini isto no lokalci razliku poznaju. Kako je u vrijeme kad sam ja bio Rio bio samo još kandidat za olimpijske igre 2016 cijeli grad je bio obljeplje reklamnim posterima "marvelous city" a na kraju plaže u sklopu vojnog muzeja izgradjen je veliki rollercoster s kojega se mogla odlično vidjeti panorama Ria. Takodje postoji čitav niz loung barova itd. na platformi. Činjenica je da Brazilci loše pričaju engleski, što sam i sam doživio ulazeći u muzej kad komunikacija rukama i nogama nije puno pomagala, no ljudi s kojima sam se družio su dobro poznavali engleski tako da i nije bilo većih problema. Večer sam proveo u Rio scenariumu koji se nalazi u Lapi. Riječ je o ogromnom prostoru koji preko dana služi kao antikvarijat a preko noći mjesto za izlaske gdje ljudi plešu uz sambu. Za razliku od RH na ulazu u svaki club dobije se kartica na koju se obračunavaju pića i pri izlasku se naplaćuje. Nemojte izgubiti karticu jer ćete masno platiti:)
Slijedećih nekoliko dana trudio sam se obići što više znamenitosti, kao što je Corcovado, Santa Teresa, Old City, Lapu, Gloriu, probati feijoada to je grah i svinjetina što meni kao slavoncu prija;) itd. Da ne idem naširoko o svim lokacijama je lako naći podatke na internetu pa ću ja izdvojiti meni zanimljive sitnice.
Prilikom odlaska u Santa Teresu vrlo je važno voziti se starim tramvajem koji još jedino vozi tamo. Kako je prilaz stanici skrovit morao sam pitati ljude kako doći do tamo. Naravno moje znanje portugalskog se svelo na ono što su mi prijatelji napisali a to bi glasilo ovako; diškulpa me, bonđiu de santa teresa! I sad bi Brazilci nadugo i naširoko pričali misleći da ja nešto razumijem, dok sam ja vrijedno pratio pokrete rukama i pokušava zapamtiti "upute". Nakon 5 minuta objašnjavanja ja kažem obrigado oni de nada i tako ispočetka malo pomalo dok nisam našao polaznu postaju. Red je bi strašan i čekalo se bar pola sata, no kad sam se ukrcao u tramvaj i vidio iza sebe hrpu turista kojima to nije uspjelo laknulo mi je. Inače Santa Teresa je na brdu i ovaj prastari tramvaj se svako malo pokvari u toku vožnje pa vozač i njegov asistent vrše popravke na licu mjesta, taktikom tko ima više snage da mlatne po motoru pa on proradi. Kako je pruga uska ako se naiđe na nepropisno parkirani auto to se vrlo lako riješi tako što putnici dignu auto i premjeste ga. Naravno to se dogodilo i prilikom moje vožnje. No ne samo to, kako lokalci vole visiti sa strane tramvaja u jednom trenutku jedan žena je zapela za kontejner i pala s trama. Tram se zaustavio ona je vrištala, a svi medjusobno su se počeli derati jedni na druge, točnije prednji dio trama na zadnji a mi turisti u sredini smo sve to njemo promatrali. Uglavnom svadja je bila tipa tko je trebao pustiti ženu da sjedne klinci s prednje ili stražnje strane trama. Napali oni klinca koji je iza mene a on ni kriv ni dužan, vidjeh kad joj je ponudio mjesto a ona odbila. No nebum se mešal!!! Uglavnom ženi nije bilo ništa osim neke ogrebotine, valjda je ta naučila padati i pravilno se dočekati:) Dolje sam išao pješice, došetao do akvadukta u Lapi. Odmah mi nije mirišalo na dobro što ću iskusiti jednu noć kad me je neki klinac pokušao orobiti trgajući mi ruksak iz ruku dok sam bio u kombiu u vožnji, naravno brzom intervencijom mojih Brazilskih prijatelja ostao sam neoštećen:) što se ne može reći za čitav niz glupih američkih turista koji su ostali bez fotoaparata i ostalih dragocjenosti.
Kad jedete u restoranu naručite uvijek PER UNO PERSONE jer oni svi imaju porcije za dvije osobe, što sam vidio kad sam naručio grande pizzu koja je prije za šestero nego za jednu osobu. Zato je možda najbolje jesti u restoranima PER KILO gdje platiš koliko uzmeš, a hrana je odlična. Jednu večer smo išli smo jesti u Botafogo mesa koliko ti srce zaželi cijena 35 reala.
U međuvremenu sam promijenio boravište, i to u Leblon što će se kasnije ispostaviti jedna od najskupljih četvrti Ria no meni najmilija zbog ljudi, sigurnosti itd. Svakako treba vidjeti stari dio Ria koj me je posjetio na Lisabon, i veliki niz parkova i botanički vrt. U jednom parku nalazi se i poznata sad mislim škola umjetnosti koja je bila scenografija za brojne filmove a nama je napoznatija iz spota Black eyed peasa.
Želja mi je bila da vidim što je više moguće u Riu jer kad budem pri povratku u gradu će biti karneval, navala turista itd. A zašto se ne bi i sam malo proveselio:) Nakon napornog tjedna mogao sam mirne duše otići za Ilha grande na odmor, a o tome kasnije....

photos

party dobrodošlice, ovo je samo početak ostatak nije za javnost:)
pogled iz stana, zona north

Let's go! 1. dio

Kako sam znao da idem u toplu klimu a kod nas je bila zima posjedovanje zimske robe sveo sam na zimsku jaknu i debelu trenirku. Doputovao sam vlakom u Veneciju jako rano te sam odlučio obaviti razgledanje mada sam već bio dva puta u Veneciji. U svako slučaju ovaj put me se najviše dojmila. Kako je bila zima i rano nije bilo turista, grad takoreci pust. Popio svoju jutarnju kavicu od 1 eura, prtljagu ostavio u garderobi za nekih 4/5 eura i obilazak. Trg sv. Marka bio je pod vodom, ljudi su hodali onim improviziranim putevima od daski, no neki su čizmama hrabro koračali kroz vodu. Nakon nekolik sati uputio sam se na aerodrom, koji je moram priznati iako mali jedan od boljih na kojima sam bio. Imao sam let oko 18h za Rim gdje sam imao prekid do sutra ujutro, što mi je dobro došlo da posjetim prijatelja kojeg nisam dugo vidi u Rimu. Sutradan sam rano ujutro imao let za Lisabon i direktno presjedanje na avion za Rio de janeiro.
Letio sam s TAP-om iako su oni na glasu kao kompanija koja najviše gubi prtljagu bio sam više nego zadovoljan. Hrana pristojna, dovoljno mjesta i odlična tv-zabava. Let je trajao 10-ak sati. Pri dolasku na aerodrom sam promjenio nešto eura u reale za taksi, bio sam upozoren da banka koja ima monopol na aerodromu uzima ogromnu proviziju, i to 5 eura plus nešto posto tako da sam promjenio svega 20 eura.
Takodjer iako sam znao da uzimam regularne taxie do grada nasjeo sam na jednog čovca koji me je ugurao u neki kvazi taxi za 50 reala, a realno košta 35 reala. tako da nisam puno ni izgubi. Naknadno sam shvatio da imaju dobri busevi koji voze do grada za 8 reala, koje sam pri povratku koristio. Vrijeme je bilo oblačno i vlažno, ne baš kako sam očekivao no toplina je nadoknadila sve nedostatke, jer hladnoća je nešto što ne podnosim.
Prva 3 dana bio sam smješten kod jedne couchsurferice u sjevernoj zoni koja nije turistički atraktivna no metro mi je bio ispred nosa, a i Marakana;)
E sad o predrasudama; kako cesta koja vodi od aerodroma da grada je okružena favelama čuo sam da se ponekad suparničke bande dopucavaju jedna po drugoj ponekad, pa tako nekad strada i nedužni putnik na autocesti, pa sam ja kao ono "zagrlio torbu" iliti spustio glavu na nju ako se koji bajo usudi pucati da me ne strefi direktno u glavu;) kasnije sam se riješio tog straha. BTW. uz autocestu šetaju svinje;) Moja "stanodavka" me je super dočekala, dala detaljne upute i odvela kod prijatelja istu noć na večeru i kućni tulum. gdje ceš bolje:)
Sutradan me je čekao naporan dan....

BRAZIL-URUGVAJ-ARGENTINA 1.- 2.2009.

Kao i uvijek planiranje puta traje vrlo dugo u mome slučaju. Kako sam imao ogromnu želju otići u Južnu Ameriku počeo sam planirati put još u 9.mj 2008.g kad sam kupio avionsku kartu. Naime neko vrijeme sam radio kao student i uspio uštedjeti 6000kn, za taj novac sam mogao otići negdje drugdje no želja za amerikom je bila jača. Rekao sam ako sad ne kupim kartu neću je nikad kupiti i tako sam se uputio u ULIX travel i zatražio da mi naprave ponudu. Došla ponuda od 8000kn, iz STA-Zagreb još više 8500kn. Otišao na internet i bez problema našao kartu za 5500 kn. Vratio se u ULIX i kupio kartu. Svi su se čudili kako sam mogao naći tako jeftinu kartu, a ja sam shvatio kako u tim agencijama stvarno rade ljudi koji nemaju pojma svoj posao :) Danas se karta može naći još jeftinije oko 4000kn. Naravno polazak iz Venecije, jer Zagreb zaboravite ako mislite proći jeftinije.
I tako to je bilo to, povratka nije bilo. Shvatio sam da narednih 4.mj. moram raditi kao konj ako mislim imati dovoljno novca za tih 5 tjedana u JA.

Kako je planiranje teklo:
- znao sam datume kad sam tamo i pokušao sam urediti da što više vidim, a da ne bude prenaporno.
- smještaj i kontake sam pokušao što više ostvariti preko couchsurfing.org jer sam putovao solo, a morao sam se boriti protiv predrasuda koje htjeli mi to ili ne utječu na nas. Svi su mi govorili kao je riječ o opasnim zemljama, kako ću poginuti itd.... Znao sam da ljudi preuveličavaju jer na svim lokacijama gdje sam do sada bio shvatio sam ako je čovjek oprezan ništa mu se neće dogoditi.
- u međuvremenu preko interneta kupio sam kartu Rio de Janeiro - Buenos Aires preko plunaAIR za 2800 kn. Kako je riječ o Urugvajskoj kompaniji stranica im je bila samo na španjolskom a ja nema blage veze španjolski pa sam kupovao napamet. Naravno prije toga sam im poslao mail na engleskom i odgovorili su mi da nije nikakav problem za državljane RH da kupe kartu. (bolje provjeriti nego se zeznuti:))
- plan je bio postavljen prvo Rio de janeiro (cc. 6 dana) nakon toga, Ilha Grande ( 2 noći) Paraty (2 noći), nakon toga Buenos Aires 5 dana, pa Colonia (Urugvaj 1 noć), Montevideo (1 noć) Punta del diablo (2 noći), ponovno BaAs (2 noći) i ponovno Rio za karneval (6 noći)
- smješta mi je bilo najvažnije osigurati za vrijeme karnevala u Riu jer je tada nemoguce naći smještaj u hostelu ispod 60 eura u 10-ero krevetnim sobama. Imao sam srece i našao od prve:) nakon toga sve ostalo bilo je lakše.
- naravno za sve turističke atrakcije služio sam se internetom

Još je ostalo čekati početak putovanja.

POČETAK!

Iskreno nikad nisam pokazivao veliku želju za pisanjem bloga. Nekako mi je to bilo gubljenje vremena. No danas kad se s nostalgijom vraćam na neka svoja putovanja shvatim da sam pisao blog možda svi ti slatki detalji nebi isparili i možda bi nekome moja iskustav mogla pomoći kao što su meni pomogli drugi pisajući svoje blogove.
Uglavnom pokuštai ću pisati o svojim putovanjima ako mi se bude dalo možda i na svom "broken" engleskom tek toliko da vježbam malo.