Let's go! 2.dio

Metro u Riu je najsigurniji oblik prijevoza (oko 2,5 reala u jednom smjeru). Naime na svakoj stanici ima velik broj osiguranja a i prilaz mu nije jednostavan. Problem je što postoje samo 2 linije i to sjeverna i južna, priča se kako će se proširivati, no to kao i kod nas "otom-potom". Prvo što napravim u svakom gradu jest jedna duga šetnja da osjetim grad, ovdje sam to odlučio učinit počevši šetnju na Copacabani koja je trajala do kraja Ipaneme i početka Leblona. Po suncu se činilo da traje vječnost, no što se mora nije teško:) Kako uz plažu postoji niz kioska sa pićem, pivom i ostalim okrepljujucim napitcima nije mi bio problem tu i tamo odmoriti i popiti koji coconut water. (cijena 2,5 do 3 reala) Moj početni strah počeo se topiti vidjevši da su ulice vrlo mirne i kako turisti bez problema fotkaju, što sam potom krenu činiti i ja. Činjenica je da Brazilci provode dosta vremena na plaži, poglavito nakon radnog vremena. Koliko sam shvatio domaći baš i ne idu na Copacabanu već je prepuštaju debelim Njemcima i ostalim turistima. Onaj malo bogatiji sloj uvijek bira Ipanemu i Leblon. Sad bi netko mogao pomisliti kako je riječ o različitim plažama, naime one su u principu iste, a ime ovisi o kvartu na koji se naslanjaju. I u toj jednoličnoj plaži postoje razlike, naime svako malo nalazi se toranj sa spasiocima a o broju tornja ovisi i vrsta ljudi koja će se skupljati pred njima. Tako na Ipanemi postoji plaža gdje se skupljaju umjetnici, slavni, lijepi, gayevi, bogati itd. Običnom prolazniku sve se čini isto no lokalci razliku poznaju. Kako je u vrijeme kad sam ja bio Rio bio samo još kandidat za olimpijske igre 2016 cijeli grad je bio obljeplje reklamnim posterima "marvelous city" a na kraju plaže u sklopu vojnog muzeja izgradjen je veliki rollercoster s kojega se mogla odlično vidjeti panorama Ria. Takodje postoji čitav niz loung barova itd. na platformi. Činjenica je da Brazilci loše pričaju engleski, što sam i sam doživio ulazeći u muzej kad komunikacija rukama i nogama nije puno pomagala, no ljudi s kojima sam se družio su dobro poznavali engleski tako da i nije bilo većih problema. Večer sam proveo u Rio scenariumu koji se nalazi u Lapi. Riječ je o ogromnom prostoru koji preko dana služi kao antikvarijat a preko noći mjesto za izlaske gdje ljudi plešu uz sambu. Za razliku od RH na ulazu u svaki club dobije se kartica na koju se obračunavaju pića i pri izlasku se naplaćuje. Nemojte izgubiti karticu jer ćete masno platiti:)
Slijedećih nekoliko dana trudio sam se obići što više znamenitosti, kao što je Corcovado, Santa Teresa, Old City, Lapu, Gloriu, probati feijoada to je grah i svinjetina što meni kao slavoncu prija;) itd. Da ne idem naširoko o svim lokacijama je lako naći podatke na internetu pa ću ja izdvojiti meni zanimljive sitnice.
Prilikom odlaska u Santa Teresu vrlo je važno voziti se starim tramvajem koji još jedino vozi tamo. Kako je prilaz stanici skrovit morao sam pitati ljude kako doći do tamo. Naravno moje znanje portugalskog se svelo na ono što su mi prijatelji napisali a to bi glasilo ovako; diškulpa me, bonđiu de santa teresa! I sad bi Brazilci nadugo i naširoko pričali misleći da ja nešto razumijem, dok sam ja vrijedno pratio pokrete rukama i pokušava zapamtiti "upute". Nakon 5 minuta objašnjavanja ja kažem obrigado oni de nada i tako ispočetka malo pomalo dok nisam našao polaznu postaju. Red je bi strašan i čekalo se bar pola sata, no kad sam se ukrcao u tramvaj i vidio iza sebe hrpu turista kojima to nije uspjelo laknulo mi je. Inače Santa Teresa je na brdu i ovaj prastari tramvaj se svako malo pokvari u toku vožnje pa vozač i njegov asistent vrše popravke na licu mjesta, taktikom tko ima više snage da mlatne po motoru pa on proradi. Kako je pruga uska ako se naiđe na nepropisno parkirani auto to se vrlo lako riješi tako što putnici dignu auto i premjeste ga. Naravno to se dogodilo i prilikom moje vožnje. No ne samo to, kako lokalci vole visiti sa strane tramvaja u jednom trenutku jedan žena je zapela za kontejner i pala s trama. Tram se zaustavio ona je vrištala, a svi medjusobno su se počeli derati jedni na druge, točnije prednji dio trama na zadnji a mi turisti u sredini smo sve to njemo promatrali. Uglavnom svadja je bila tipa tko je trebao pustiti ženu da sjedne klinci s prednje ili stražnje strane trama. Napali oni klinca koji je iza mene a on ni kriv ni dužan, vidjeh kad joj je ponudio mjesto a ona odbila. No nebum se mešal!!! Uglavnom ženi nije bilo ništa osim neke ogrebotine, valjda je ta naučila padati i pravilno se dočekati:) Dolje sam išao pješice, došetao do akvadukta u Lapi. Odmah mi nije mirišalo na dobro što ću iskusiti jednu noć kad me je neki klinac pokušao orobiti trgajući mi ruksak iz ruku dok sam bio u kombiu u vožnji, naravno brzom intervencijom mojih Brazilskih prijatelja ostao sam neoštećen:) što se ne može reći za čitav niz glupih američkih turista koji su ostali bez fotoaparata i ostalih dragocjenosti.
Kad jedete u restoranu naručite uvijek PER UNO PERSONE jer oni svi imaju porcije za dvije osobe, što sam vidio kad sam naručio grande pizzu koja je prije za šestero nego za jednu osobu. Zato je možda najbolje jesti u restoranima PER KILO gdje platiš koliko uzmeš, a hrana je odlična. Jednu večer smo išli smo jesti u Botafogo mesa koliko ti srce zaželi cijena 35 reala.
U međuvremenu sam promijenio boravište, i to u Leblon što će se kasnije ispostaviti jedna od najskupljih četvrti Ria no meni najmilija zbog ljudi, sigurnosti itd. Svakako treba vidjeti stari dio Ria koj me je posjetio na Lisabon, i veliki niz parkova i botanički vrt. U jednom parku nalazi se i poznata sad mislim škola umjetnosti koja je bila scenografija za brojne filmove a nama je napoznatija iz spota Black eyed peasa.
Želja mi je bila da vidim što je više moguće u Riu jer kad budem pri povratku u gradu će biti karneval, navala turista itd. A zašto se ne bi i sam malo proveselio:) Nakon napornog tjedna mogao sam mirne duše otići za Ilha grande na odmor, a o tome kasnije....